Putopis:
“Asante Afrika”! – Raj i pakao Zanzibara! (5. dio)

Prelomiti strah od oceana i njegove prevrtljive ćudi nije bilo nimalo lako što se na povratku sa „Zemlje crnaca“, kako se u daljoj prošlosti nazivao otok Zanzibar, pokazalo opravdanim strahovanjem. Naime, po  povratku Indijski ocean pokazao je svoju opaku stranu i u svoju utrobu povukao preko 250 života.

Do Zanzibara se može zrakoplovom što je brža ali skuplja varijanta i manjim trajektima koji su jeftiniji, a vožnja traje oko 2 sata, ovisno o vremenskim (ne)prilikama koje vladaju na oceanu. Može i još jeftinije, ali je tada rizik prevelik, a žrtve se broje u stotinama.

Da plovidba može biti problematična shvatili smo već pri podjeli vrećica za povraćanje koje nam, na sreću, ipak nisu trebale. Strah od oceana nije umanjila ni pretrpljena neugodnost službenika trajektne kompanije koji je tražio novac za izradu kartona za cjepljenje od žute groznice bez kojeg se nije moglo na Zanzibar. Naime, iako je Republika Tanzanija čiji je Zanzibar sastavni dio, ukinula obvezu cjepljenja, Zanzibar koji ima autonoman status, i dalje inzistira na cjepljenju. Početnih 20 dolara tražene naknade i zaključavanje na nekakvoj terasi dok se karton ne izradi, ubrzo se udvostručilo, a dobijanje „žutog kartona“ s vremenom se pretvorilo u ružnu seansu. Dojmovi su bili tako duboki da ih se nismo mogli osloboditi do kraja putovanja. Korupcija je u ovoj zemlji, očito dobrabno uzela maha u što sam se uvjerila na vlastitoj koži jer sam bila prisiljena platiti ako sam mislila „izvući živu glavu“. Zaključane na drvenoj skeli gledale smo preko ruba, a pogled na ocean i hridi ledio je krv u žilama. Scena kao iz nekakvog filma, komentirala je situaciju u kojoj smo se našle  kolegica Marija Markić, a iz koje smo izišle plativši svaka plus po 20 dolara.

Pogled sa oceana na Kameni grad koji je od prije 14 godina gotovo u cijelosti pod zaštitom UNESCA, otkriva dugogodišnji nemar prema kulturnoj i povijesnoj baštini. Oronule bijele fasade nekoć reprezentativnih kuća i palača sagrađenih od poroznog koraljnog  kamena, gradskom središtu daju umorno lice, a tom dojmu doprinosili su i lokalni stanovnici krećući se sporo, nezainteresirano za turističko ozračje koje oko njih vlada, a koje, njih, gotovo i ne zanima. Čak se ni prodavači suvenirske robe previšene ne trzaju, niti kao u drugim zemljama, turiste hvataju za ruke kako bi razgledali njihovu robu. Labirint tijesnih ulica prepunih malih dućančića i 1700 starih kuća od kojih je njih preko 80 posto u derutnom stanju, nezaobilazna je turistička oaza koja na svakom koraku otkriva tragove nekoć burne povijesti koja je ime ovog otoka pronijela svijetom, ne baš  uvijek u pozitivnom kontekstu. Sa vodičem u rukama turisti  ovdje „pod obvezno“ razgledaju povijesne građevine od kojih su neke pretvorene u muzeje koji danas pričaju priču o prošlosti otoka koji je od Dar es Salaama udaljen tridesetak nautičkih milja.“Kuća čudesa“, pa stara utvrda iz 17.st., stara ambulanta, Sultanova palača, Anglikanska katedrala, Muzej robova i katedrala svetog Josipa, samo su neke od povijesnih objekata koje vrijedi posjetiti. Posebna pažnja nekoć se polagala na ugradnju vrata koja su se rezbarila zanimljivim crtežima, a tek rijetka danas su u reprezentativnom stanju. Tragovi kultura-maorske, perzijske, arapske,indijske…, koje su kroz prošla stoljeća udarile manji ili veći pečat, ovom otoku daju posebno zanimljivu notu.

Posjet Muzeju robova – da se ne zaboravi!

Odlučujemo se za posjet Muzeju robova. Zaustavljamo lokalne stanovnike ali svi vrte glavom kao da ne znaju gdje je. Malo nam je to čudno, a razloge neljubaznosti i nespremnosti pronalazimo u činjenici da u zemlji s pretežitim muslimanskim stanovništvom pitamo za kršćansku katedralu. Napokon pronalazimo Muzej do kojeg se dolazi preko velike anglikanske katedrale ispred koje se nekoć odvijala trgovina robljem koja je prestala tek  1873.g. zahvaljujući slavnom istraživaču dr. Livingstonu koji je sa engleskom kraljevskom vojskom oslobodio robove. U dvije tijesne i iznimno niske prostorije (jedna za žene i djecu, a druga za muškarce) robovi su čekali prodaju ne mogavši se pošteno ni uspraviti. Godišnje se ovdje prodavalo pedesetak tisuća duša. Katedrala je podignuta upravo na mjestu nekadašnje tržnice afričkih robova, a sagradili su je oslobođeni robovi u znak zahvalnosti za slobodu u kojoj su napokon mogli uživati. Njima u sjećanje podignut je  skromni muzej i spomenik koji je ujedno opomena da se takvo zlo nikada više i nikomu ne ponovi.

Nezaobilazna točka Kamenog grada svakako je tržnica na kojoj se prodaju razni začini, mirodije i voće, te ribarnica i mesnica u kojima nema hladnjaka. Životinjske polovice vise na metalnim kukama zajedno sa rojevima velikih muha „zukulja“, a slično je i na ribarnici iz koje smo doslovno pobjegli već sa vrata zbog smrada davno ulovljene ribe koja se, unatoč tomu, nudila na prodaju.

Gastronomska ponuda uistinu je velika, posebice u večernjim satima kada se na ovećem trgu okupe kuhari koji prže meso i ribu koju odaberete. U pravilu se nude ražnjići od hobotnice, raznih riba pa čak i od „bebe“ morskog psa. Palaćinke sa bananama i čokolodom, sok šećerne trske koji je istisnut ručno pred vama, razne tortilje, samo su dio bogate ponude u kojoj, uz svjetlost baklji i zvukove zanzibarskih bubnjeva, podjednako uživaju ležerno obučeni i dobro raspoloženi turisti i suzdržani domicili u tradicionalnim nošnjama. Gotovo sve Zanzibarske žene, a riječ je o muslimankama, nose marame na glavama. Mnoge nose i proreze za oči, a marame sam vidjela i na djevojčicama vrtićkog uzrasta.

Zalazak sunca posebno je impresivan sa plaže. Velika crvena kugla za tren nestane iza horizonta pružajući pri tome jedinstvenu i romantičnu sliku. Romantika se nudi i u luksuznom restoranu nazvanom po frontmanu slavne grupe Queen, Freddieu Mercuryu koji se rodio nešto dalje od ovog mjesta, u kući u kojoj danas jedna indijska obitelj prodaje kvalitetne i vrlo skupe suvenir- majice.

Do „Druge strane“ kako se naziva drugi dio otoka kojim dominiraju velike plantaže začina (klinčića, šafrana, kurkume…), po kojima je Zanzibar poznat u svijetskim okvirima, te do idiličnih plaža, odlučile smo krenuti manjim otvorenim kamiončićem u kojem se prevoze i ljudi i životinje. Umjesto 15 putnika koliko ih po svim pravilima može sjesti, u jednom trenutku izbrojala sam nas čak 31. Doslovno smo sjedili jedni na drugima bez mogućnosti pokretanja ruku ili nogu pa se vožnja duga 1,5 sat pretvorila u pravo mučilište. Klimavi stari kamionet gotovo se raspadao pri suludo brzoj vožnji na koju se odlučio naš vozač kojeg u bjesomučnoj vožnji nije omela ni brojna policijska kontrola.

Sirotinjska naselja i turističke oaze-sraz bijede i bogatstva

Sretni što smo izvukli živu glavu, s utrnutim prastima na nogama, jedva smo se provlačili puteljcima i naseljima koji vode do turističkog dijela otoka. Siromašni kućerci sa slamnatim krovovima ili u boljem slučaju sa trnitom kao pokrovom, dječica u dronjcima, žene koje na otvorenom ognjištu pripremaju ručak, nalaze se doslovno na pet minuta hoda do reprezentativnih turističkih oaza. Sa gropom u grlu provlačimo se kroz sirotinjska naselja ulazeći ljudima doslovno u dvorišta jer drugog puta do obale nismo mogle naći. Dva potpuno različita svijeta, dvije drastično različite priče kojima smo svjedočili na ovom mjestu, govore o otočnoj zbilji. Veliki dio  stanovništva živi siromašno, gotovo u bijedi, a u turističkom kolaču uživaju tek rijetki. Stekli smo dojam da se mnogi ni ne trude uhvatiti za turistički „štap“ koji im se nudi kao na dlanu. Teško je bilo ostati ravnodušan na razmjere siromaštva, a slike bijednih kućeraka, dječice sa ispruženim rukama koja su tražila slatkiše, dugo nismo mogle istisnuti iz glave.

Zanosna ljepota Indijskog oceana i bijelih pješčanih plaža

Tek stotinjak metara dalje Indijski ocean ukazao nam se u svoj svojoj raskošnoj ljepoti zbog kojeg je valjalo prevaliti dugi put. Tirkizna  boja vode koja se mijenjala ovisno o smjeru vjetra koji je puhao i jačini sunca, kristalna bistrina, bijela pješčana plaža, slika je koju ćemo dugo nositi u sijećanju. Ljepotu duge pješčane plaže kvarile su tek debele naslage oceanskih zelenih algi koje su valovi i morske struje sa osekom izbacili na plažu remeteći njezinu iskonsku ljepotu. Plaža se smjestila u dubokoj uvali kojom dominiraju tradicionalne drvene brodice-dhowe koje su se u plitkoj vodi odmarale nakon noćnog ribarenja. Uvala koja se u kopno usjekla skoro cijeli kilometar, iznimno je plitka pa do udaljenih brodica ribari jednostavno hodaju po vodi.

Nesvakidašnja je slika vidjeti čovjeka sa ulovom i ostima u rukama kako i po pola sata hoda po vodi od brodice do obale. Muslimanske žene u svojim živopisnim haljinama i maramama na glavi, u ocean ulaze ne skidajući ni komada robe sa sebe. Marljivo povlače ribarske mreže, a svaki pogled na turiste koji ih fotografskim aparatom nastoji uhvatiti u kadar dok složno, jedna uz drugu, povlače ribarske mreže, pun je prijekora i negodovanja. Naprosto se ne vole slikati i to ne kriju za razliku od pripadnika plemena Masai koji u svrhu turističke promidžbe spremno poziraju. Zauzvrat, naravno, traže novac. Njihova crveno-ljubičasta živopisna odjeća  sastoji se od dugih marama koje snažni i vitki  pripadnici ovog najpoznatijeg Afričkog plemena omataju oko skladno građenih tjelesa kakvim se ne mogu pohvaliti ostali stanovnici.

Pakao Indijskog oceana

Duž kilometarski dugih plaža nalaze se brojni bungalovi sa restoranima i atraktivnim terasama koje su sagrađene nad drvenim stupovima utisnutim u samu plažu i ocean. Sjedeći na drvenoj terasi i ispijajući hladno piće imate osjećaj kao da plovite na nekom starom jedrenjaku. Sa ovog mjesta pogled na ocean naprosto je očaravajući. Sa popodnevnim satima ocean se nešto uskomešao, a valovi su sve dublje počeli sjeći plažu pa smo se brzinski odlučili na odlazak. Tek smo sutradan saznali da se upravo u to vrijeme na pola puta od Dar es Salaama do Zanzibara, na pučini odvijala prava drama. Jake oceanske struje i bočni vjetar prevrnuli su trajekt sa tristotinjak putnika. Svega njih tridesetak uspjelo se spasiti, a među stradalima bilo je trisetoro djece. Za ovu veliku pomorsku havariju trajekta kojim smo se sutradan trebali vratiti u Dar es Salaam, saznali smo tek kasnije, po povratku u Stari grad. Dočekale su nas policijske sirene koje su parale uši, grad pun vojske i policije i na tisuće ljudi koji su stajali uz rivu pogleda uprtog prema oceanu. Jedan nam je trgovac rekao da se potopio trajekt sa siromašnim ljudima, te nam preporučio da se vratimo u hotel i ne napuštamo ga. Postoji mogućnost da se ljudi „pokrenu“, da prosvjeduju, upozoravali su nas prodavači pričajući nam  kako je to bila druga velika nesreća u zadnjih godinu dana i kako stalno stradavaju siromašni ljudi na prekrcanim trajektima. Kasnije se ispostavilo da se potopio brod kojim smo se mi trebale sutradan vratiti i da se na njemu nije nalazilo isključivo domicilno stanovništvo već i turisti. S vremenom se broj ljudi na obali drastično povećavao pa ih je do predvečerja bilo nekoliko desetaka tisuća. Najveća koncentracija, dakako bila je kod trajektnog pristaništa uz kojeg se nalazio i naš hostel pa smo se na jedvite jade probile do njega birajući zaobilazne uličice. Ujuto rano probijale smo se kroz masu od nekoliko tisuća ljudi koji su tog prijepodneva željeli napustiti otok i uhvatiti mjesto na jednom jedinom brodu koji je uspostavljen na liniji prema Daresu.

nakon potonuća trajekta

U havariji trajekta živote izbubilo tristotinjak ljudi

Sirene su zavijale svaki put kada bi neka ribarska brodica ili brod koji je sudjelovao u službenoj potrazi, pronašao tijelo utopljenika i doveo ga do pristaništa. U masi primjećujemo mini grupicu bjelaca, koji su se toliko uplašili da su angažirali zaštitara da ih uvede na brod, a mi smo ih lukavo slijedile.Vojnici koji su osiguravali red kod trajektne kapije tražili su da podignemo u zrak karte kako bi vidjeli čije su važeće. Naše su, na sreću, bile ispravne pa nas je jedan vojnik pozvao da prođemo što je bila „nemoguća misija“ jer ni nogu nismo mogle pomaknuti. Masa ljudi odjednom se počela nekontrolirano kretati. Stihija! Toga sam se najviše bojala. Doslovno smo letjeli s jednog na drugi kraj trga. Nastao je pravi ljudski stampedo. Vojska je i dalje bila nemoćna i sada već prijetila pucnjima. Policija je bila još nemoćnija jer njih nitko nije slušao. Panika je obuzela sve i nas u gomili, i vojsku i policiju i trajektne službenike. Nitko nije znao na koga će se rulja čiji smo dio bile i nas dvije, sručiti svom silinom. Čuli su se jecaji, vapaji, pozivi upomoć. Nitko se nije obazirao, a i kako bi kad nitko nije bio u stanju upostaviti kakav takav red. Sljedećeg trenutka osjetila sam kako se mičem, a da ni koraka nisam napravila. Odjednom sam se našla doslovno na leđima jednog korpulentnog crnca vjerovatno nesvjesnog „bijelog tereta“. U jednom trenutku masa je krenula u pravcu trajektne kapije na koju smo doslovno naglavačke bile bačene. Sreća u nesreći! Od kapije nas je dijelilo još 5-6 metara. Vojnik nam je pružao ruku da nam pomogne, ali ljudi ispred nas iako nisu imali valjane karte nisu se htjeli, a ni mogli pomaknuti. Ponovno pokretanje mase doslovno nas je bacilo na željezna vrata. Koje olakšanje. Obje smo uspjele pobjeći s „paklenog otoka“ i ulijećemo na trajekt doslovno se sudarajući sa nosačima drvenih nosila na kojima su se prevozili leševi utopljenika, a uz mrtvačke sandukle smo se provlačile do gornje palube. Iako  tek djelomično popunjen, trajekt je krenuo dok je tisuće ljudi u nevjerici gledalo kako brod odlazi.

Plovili smo istom rutom, a na mjestu brodoloma doslovno smo plovili među predmetima sa potopljenog broda.U jednom trenutku dok smo se gotovo mimoilazili s patrolnim vojnim brodom koji je sudjelovao u potrazi, jedan je putnik sa našeg broda povikao „mtoto“ što je značilo da je u oceanu vidio tijelo djeteta. Strava! Malo dalje i nas je zahvatio bočni vjetar.Mislila sam da neću izvući živu glavu. Valjalo nas je nemilo, a moj želudac samo što dušu nije ispustio. Grlo me steglo, upalilo se, skočila mi febra, uhvatila me drhtavica..Sva sam jadna, nikakva, što od straha od mora, što od morskih pasa. Naglas spominjem morske pse na što će Marija da se ne brinem jer „kad vide nju, mene neće ni primijetiti“. Pomolila sam se Gospi Međugorskoj i zamolila je za pomoć. Uto se  ocean počeo smirivati, a uskoro se i kopno Daresa ukazalo na vidiku. Koje olakšanje!

Do nekog novog putovanja u daleke krajeve :„Asante Afrika“!

Snimila: J.Klisović