Neovisni novinarski portal
24.8.2019.
POLITIKA / REPORTAŽE
Makedonija u mom srcu: Spomenici i srdačnost na kvadrat!

Makedonija u mom srcu:
Spomenici i srdačnost na kvadrat!

Ohridsko jezero - neobičan mir

Ohridsko jezero – neobičan mir

Volim Makedoniju. Zbog toplih ljudi, izvrsnih vina i odlične hrane. Ne nužno tim redosljedom. Tko god je rekao da je ovdje srdačnost u tradiciji i duhu naroda, pogodio je. Uvijek nekako s radošću putujem u tu južnu i pomalo tužnu zemlju kojoj neki čak i pravo na ime odriču. Zbog grčkih pretenzija na makedonsko ime, ova se lijepa, sunčana balkanska država s tek nešto više od 2 milijuna stanovnika, najviše Makedonaca (64 posto) i Albanaca (25 posto), koristi u inozemstvu (ne i u Hrvatskoj za koju je bila i ostala samo Makedonija!) jednom smiješom sintagmom “Former Yugoslav Republic Macedonia” (bivša jugoslavenska Republika Makedonija), pod kojom figurira i u UN-u.

Kolege Milena i Sašo Georgijevski, makedonski novinari na “privremenom radu” (možda i trajnom)  u Hrvatskoj, zaslužni su za posjet grupe hrvatskih novinara Makedoniji. To što su nam ti naši kolege i prijatelji priredili u svojoj matičnoj zemlji, ovog studenoga, teško ćemo moći i znati adekvatno uzvratiti. Jer, radi se o urođenom gostoprimstvu kojega prepotentno mislimo da imamo u obilju sve dok se ne sretnemo s onima kojima je to doslovce karakterna osobina. U Makedoniji smo dočekani kao delegacija na najvišoj državnoj razini. S toliko srdačnosti, poštovanja i pažnje da na kraju, osim zahvalnosti domaćinima, počinjete osjećati i neku vrst zavisti spram tolike iskrenosti i širokogrudnosti koja ne može biti ni protokolarna ni hinjena. E, dakle, krenuli smo na put Dalmatinom dok nas nije “izdala”, pa kroz Neum  i BiH,  ostavljamo živu dubrovačku razglednicu ispod  obalne magistrale i stižemo u Crnu Goru. Herceg Novi, pa u Boki na trajekt do Tivta, zatim  Budva, Bar  i usponom preko prijevoja Vladimir do albanske granice. Albanija je, možete mi vjerovati na riječ, nimao pjesničko čuđenje u svijetu. Kaos, neurbanizirani konfuzni okoliš, bezbrojne benzinske crpke različitih koncesionara pomiješane s cijelom serijom salona namještaja, a između njih kokice slobodno traže svoje zrno u “plastu sijena”, krave ležerno šeću posred prometnica, nered u prirodi i društvu.

Tirana, carstvo prometnog kaosa

Dvoglavi orao i tisuću vozila u središtu Tirane

Dvoglavi orao i tisuću vozila u središtu Tirane

Tirana, prijestolnica “zemlje orlova”, milijunski grad koji je prikladno tranziciji ponešto neutralizirao socijalističko fasadno sivilo, usred “rush houra”, nalik je na stanje panike pred kataklizmu. Kao da su baš svi stanovnici ovog grada u isto vrijeme sjeli za volan i krenuli tkoznakuda glavom bez obzira. Vozi se širokotračnim avenijama, brzinom koja se čini pogibeljnom, ne poštuju se ni znakovi ni pravo prvenstva, tko umije ide naprijed, tko se ne snalazi, poput nas, zaluta u krivi smjer iz kojega se potom čupa narednih dva sata. Tirana je carstvo kaosa, kontradikcija, nesklada. No, ima ona i svoj elitni kvart koji vas nekako naglo zaskoči kad vam se oko taman navikne na gužvu  a uho na zavijanje automobilskih sirena koje samo signaliziraju da ste u tom grotlu prometnog pakla svi podjednako ugroženi i nervozni. Znamo samo jedno- moramo nekako do Elbasana koji je na granici s Makedonijom. To je naša formula spasa, naš izlaz iz prometnog košmara, naposlijetku naš cilj i odredište. Idemo za Ohrid. Nije daleko od granice, ali u tami noći i dešperatnosti izgubljenih sati u lutanju, čini nam se nedostižnom točkom. Prelazimo granicu, u Makedoniji smo, i napokon ulazimo u Vevčane, malu makedonsku enklavu usred albanske većine, gdje nam je domaćinstvo odlučio osigurati tamošnji gradonačelnik Cvetomir Ugrinovski. No, za prvu dobrodošlicu pobrinuo se alfa i omega ovog hrvatskog novinarskog posjeta Makedoniji, Vele Mitanovski, bivši Tanjugov novinar, zakratko i političar, a za nas dobrohotni, srčani volonter koji, kažu nam, silno voli Hrvatsku. Vevčani imaju oko 2500 stanovnika, a s okolnim naseljima, u kojima žive mahom Albanci, općina ima i deset tisuća žitelja. Vevčanski Makedonci (a ima i onih što su prešli na islam, tzv. torbeši) imaju vlastitu putovnicu, Republike Vevčani. Teško je reći dokle stižu s njom, ali, ipak… Kraj je poznat po bogatim, prirodnim izvorima vode, štoviše ovdje je na glasu “ženska”, kao kontrapunkt svojedobno nadaleko propagirane “muške vode”. Iznad gradića prekrasan Park prirode na gotovo tisuću metara nadmorske visine, raskošno zaogrnut jesenskim koloritom i južnjačkim suncem. Trebalo bi da je bliže, da dušu napojite mirom, a srce toplinom kad god osjetite kako vas snaga i optimizam napuštaju. A u ova teška vremena, vevčanski izvori svojim terapijskim djelovanjem začas bi vas vratili u život… Nedaleko Vevčana je Struga, koju Crni Drim dijeli na dva dijela, dvije obale. Kroz grad nam je dobrovoljni vodić bio Petko Šipnikaroski, urednik pjesničke publikacije “Branuvanja” (talasanja). Struga je prekrasan gradić od oko 18 tisuća stanovnika u kojemu je 80 posto Makedonaca, ali je gradonačelnik Albanac! Zahvaljujući okolnim naseljima u kojima je na desetke tisuća stanovnika, uglavnom Albanaca. Da ljudska glupost, kratkovidnost i ideološka uskogrudnost nemaju granica, uvjerili su nas baš u Strugi. Rekoše nam kako na državni praznik, Dan oslobođenja Struge u Drugom svjetskom ratu, gradska vlast ni državnu zastavu nigdje nije izvjesila potpuno ignorirajući taj povijesni datum od osobita značaja u pamćenju Makedonaca.

Struga, od Ginsberga do Okudžave

Struška šetnica

Struška šetnica

Struga je međunarodno poznat kulturni toponim, zbog Struških večeri poezije koje ovdje bilježe 53-godišnju tradiciju. Na ovoj je manifestaciji tijekom više od pola stoljeća stihove čitalo, na čak 130 jezika, preko pet tisuća pjesnika iz cijelog svijeta, od Allena Ginsberga do Bulata Okudžave. Struškim zlatnim vjencem okićeni su mnogi svjetski pjesnici i nobelovci, primjerice Joseph Brodsky, Eugen Montale, Pablo Neruda… a svojedobno su ovdje laureati bili  Miroslav Krleža i Slavko Mihalić. Ovog ljeta, na 53-im Struškim večerima nagradu za najboljeg debitanta odnijela je hrvatska mlada pjesnikinja Antonija Novaković. O svemu tome sa radošću i ponosom govorio nam je u Spoomen domu braće Miladinov direktor Doma i Struških večeri Mite Stefanoski. Iz Struge, kao na kakvom zakašnjelom “maturalcu” kada u par dana morate vidjeti baš sve, hitamo u Ohrid, kako kažu, slavenski  ili pravoslavni Jeruzalem. Smjestili smo se u predsjedničkom kompleksu Inex Gorica, hotelu s pet zvjezdica s čarobnim pogledom na Ohridsko jezero, najstarije u Europi, najveće na Balkanu i jedno od najčišćih na svijetu. Biserna ogrlica Makedonije. Ohrid je stari grad na hridi (otud i ime), nalazi se na nadmorskoj visini od oko 800 metara, a u samom gradu i njegovoj okolici 365 hramova, crkava, muzeja… freske i ikone jedinstvene u svijetu, Samuilova tvrđava, stari grad unutar zidina,  prvi Sveslavenski univerzitet kojega su osnovali Sv. Kliment Ohridski i Sv. Naum Ohridski. Od 1980.g. grad Ohrid i Ohridsko jezero su na popisu UNESCO-ve  svjetske baštine kao spomenik kulture i spomenik prirode. Ohrid ima, s okolnih 28 naselja, oko 55 tisuća stanovnika, većinski Makedonaca (gotovo 85 posto). Grad pulsira tipično mediteranski. Kolege Ljupčo i Milčo rado će nam pokazati kultna mjesta grada, ona gdje se okuplja “naša sorta”. Imamo premalo vremena za puno zajedničkih tema. Kružimo brzo pogledom želeći u širokom kadru uhvatiti lice i duh grada, i usput razmijeniti makar dio iskustava s novostečenim prijateljima koje bismo rado, ponovo sreli i po mogućnosti ugostili makar koji sat duže negoli su oni imali prilike nas. Prepuni štekati i kafići uz obalu Ohridskog jezera,  bistrog i prozirnog, zadivljujuće čistog i nevjerojatno nalik moru. Ulice u središtu starog grada prepune, primamljivi izlozi s brendiranom robom, a uz njih tradicionalna ponuda pečenog kikirikija , indijskog orašćića, kestena i kojekakvih slasnih nacionalnih zalogajčića. U kafićima gužva, “sektaška” podjela klijentele kao i svugdje, pa se dobro znade gdje zalaze glumci i novinari, a gdje “običan”, “normalan” svijet… Ohrid (5) Ručak na terasi Inex Gorice, s diskretnom poslugom i vrhunski pripremljenim ribljim specijalitetima, priredila nam je predsjednica Gradskog vijeća Ohrida Gordana Konjanovska sa šefom kabineta gradonačelnika. Konjanovska je decentna, odmjerena žena ugodna oku i uhu, zainteresirana i profesionalna. Svjesna je velikih neiskorištenih mogućnosti grada koji je makedonska turistička perjanica, s tek oko 300 tisuća posjetitelja godišnje. Da, priznaje, moglo bi i moralo biti više. Dubrovnik vidi kao uzor, model na kojemu bi ohridski turistički djelatnici mogli učiti. A doskoro bi, možda, to mogli iz prve ruke, ostvari li se želja ovdašnje gradske uprave da se dva grada što prije i formalno pobratime. Imaju našu apsolutnu potporu za to. Tomu bi se, po svoj prilici, osobito obradovala Elizabeta Jankulovska, direkotrica Ohridskog ljeta, manifestacije međunarodnog karaktera koja se održava već 50-ak godina, uvijek u kolovozu, i gotovo bez iznimke uz sudjelovanje hrvatskih predstavnika. Lani su u off-programu nastupili 2Cellos, ovog ljeta dubrovačko kazalište Marin Držić s predstavom Braća Karamazovi, a u režiji makedonskog redatelja Dejana Projkovskog. Dogodine, gotovo je izvjesno, u okviru Ohridskog ljeta, alternativno na Festivalu zborova, stiže im šibensko Kolo. Ali, to zasigurno neće biti jedini hrvatski sudionik ovog prestižnog festivala kulture.

Skopje, grad spomenika za Guinessa

Predsjednik makedonske nacionalne asocijacije za hotelijerstvo Dončo Taneski pobrinuo se za nezaboravnu ohridsku večer u restoranu “Biljanini izvori”, gdje smo, uz zvuke (ne samo) makedonskog melosa i domaće specijalitete, pojačani još jednom hrvatskom, dubrovačkom “ekipom”, uživali u neposrednosti i druželjubivosti naših domaćina. I opet pod nama asfalt, grabimo duž zapadne Makedonije, navodno već posve “albanizirane”, svojevrsne Ilirije. Vozimo se prema Skopju, glavnom makedonskom gradu, s oko 450-500 tisuća stanovnika. U zadnje tri godine, otkako je premijer Nikola Gruevski, ovaj je grad potpuno promijenio fizionomiju. Toliko se nakitio da mu lice više ni domicili ne prepoznaju. U potrazi za izgubljenim (antičkim) identitetom,  grad se predozirao- spomenicima! Od antičkih, preko srednjovjekovnih i junaka iz balkanskih ratova do novovjekih heroja , književnika, znanstvenika, glazbenika, sva povijesna i kulturna baština jednog naroda dobila je spomenički otisak u istom , trogodišnjem razdoblju. Hiperprodukcije kvaziumjetnosti, kiča, neukusa, falsifikata i replika tuđih spomenika kulture i stilova graditeljstva i arhitekture. Na prostoru jednog prosječnog gradskog kvarta u Skopju je natiskano za samo tri godine 450 spomenika, od Prometeja i Apolona do Nikole Kareva, makedonskog intelektualca i književnika kojega je mudar neki voluntarist pred zgradom Sobranja posjeo na konja poput ratnika, no s kravatom vezanom oko vrata. Da karikatura bude potpunija, a smisao za antiumjetnost i biznis imitiranja evidentniji. Skopje je svojom spomeničkom zbirkom zavrijedilo mjesto u Guinessovoj knjizi rekorda! Ovdje možete vidjeti i Trijumfalnu kapiju, i Aleksandra Velikog, no u svim fazama njegova odrastanja, od malog Aleksandra kojega majka doji, do Velikog osvajača i makedonskog ujedinitelja. I Vardar je dobio uz stari, kameni most, još četiri, nalik gipsanim maketama, sa zlaćanim ogradama i kičastim kandelabrama s buketima lampiona, a nadasve s gomilom skulptura s obiju strana , uz ograde novopodignutih mostova. Zgrade u središtu presvučene su novim, ljepšim i još “starijim” neosecesijskim, polubaroknim fasadama, jer je tako i u Beču i cijeli svijet im na tome zavidi. Zašto ne bi i Skopjancima koji su svu europsku, antičku, rimsku, secesijsku, baroknu… kiparsku i graditeljsku tradiciju, stilove  i kulturu kolekcionirali na jednom mjestu. Pet spomenika po kvadratu… A sve to platili su porezni obveznici, ove male, skromne i siromašne zemlje, preko 500 milijuna eura. Kipovi su lijevani iz bronce u Italiji, a tamošnja livnica već dvije godine živi isključivo od raskošnih narudžbi skopske vlade.

Spomenici u prvom planu, spomenici u drugom planu...

Spomenici u prvom planu, spomenici u drugom planu…

Prvu večer u Skopju družili smo se sa malobrojnim aktivistima Zajednice Hrvata u Makedoniji. Nedavno je za novog predsjendika izabran Franjo Ipša, a četiri godine prije toga agilna profesorica Agronomskog fakulteta u Skopju, Snježana Trojačanec trsila se svim silama ne bi li u svijesti makedonske zajednice uspjela promijeniti odnos prema skromnim zahtjevima hrvatske manjine koja se ovdje svrstava i službeno tek pod “ostali”. Makedonski Hrvati, a nema ih puno, navodno oko 4-5 tisuća, a formalno evidentiranih tek oko 2500, nisu presretni ni angažmanom veleposlanika RH Zlatka Kramarića. Obraćali su mu se za pomoć, tvrde, više puta, ali od toga nije bilo osobite koristi. Smješteni su u opskurni, realsocijalistički ambijent na katu jedne stambene zgrade, u koji se stiže zavojitim željeznim stubama, kao da se penjete na vrh kakvog zvonika, a unutra pozornica spremna za uprizorenje  Brešanove “Mrduše”… Sutradan, za susreta s Kramarićem u hrvatskom veleposlanstvu, ne propuštamo prenijeti opaske  Zajednice Hrvata. Veleposlanik se brani tezom da su Hrvati u Makedoniji raspršeni u brojne udruge i zajednice, i tko će ga znati s kojom treba ostvarivati kontakte i suradnju. Kada bi bili jedinstveniji, uvjerava nas, bilo bi im i lakše pomoći. Ali, nije nam takvo objašnjenje baš posve “sjelo”, nekako je ostao dojam da se Kramarića brige makedonskih Hrvata previše i ne dotiču. Ima veleposlanik preča posla… U Novoj Makedoniji, najstarijem makedonskom dnevnom listu koji će dogodine obilježiti 70 godina svoga postojanja, napokon smo došli na svoje. To je ta naša priča, novinarska, posvuda gotovo ista, puna anegdota, prigovora, kritike sustava, borbe za preživljavanje… Za stolom smo s cijelim uredničkim kolegijem na čelu s glavnim i odgovornim urednikom Zoranom Dimitrovskim i njegovim pomoćnikom Marjanom Velevskim. Tiraža je ,čak i za hrvatske prilike mala, tek nekoliko tisuća primjeraka, ali novina ima moćnog vlasnika, jednog od najbogatijih Makedonaca i besumnje najvećeg investitora u zemlji, Minču Jordanova koji je vlasnik i Željezare, i privatne bolnice Remedika, građevinske tvrtke Beton, vinarije Stobi, ali i Rukometnog kluba Metalurg kojega vodi Lino Červar. Jordanov je, baš tijekom našeg boravka u Skopju, zajedno s bivšim makedonskim premijerom Vladom Bučkovskim i novinarom Ljupčom Zikovim, vlasnikom lista Kapital, osnovao novu političku stranku Alijansu za pozitivnu Makedoniju, kojoj je Zikov i prvi predsjednik. Glavni urednik Nove Makedonije, Zoran Dimitrovski, čovjek i novinar od formata, neposredan, iskren i otvoren, ističe kao posebnu prednost činjenicu da vlasnik ni na koji način ne intervenira u uređivačku politiku, pa novinari, ako ništa drugo, rade svoj posao slobodno koliko je to u ovim južnobalkanskim prilikama moguće. Makar, slobodni od korporacijskog pritiska… Ali s druge strane, ovdje se može dogoditi da završite u zatvoru, poput Tomislava Kežarovskog, ako otkrijete identitet zaštićenog svjedoka koji je, per fin, prokazan kao lažni svjedok. Svjedok, inače zatvorenik koji je već “gulio” zatvorsku kaznu zbog nekog drugog krimena, pristane u dogovoru s policijom lažno svjedočiti u zamjenu za slobodu, a Kežarovski koji ga razotkrije završi u zatvoru. Šest mjeseci odslužio na pravdi boga, unatoč medijskim i pritiscima međunarodnih udruga i federacije novinara. Takvo što, još uvijek nekako vjerujemo, kod nas ne bi bilo moguće… Ili se varamo? Novinarske plaće nisu u prosjeku veće od 200-300 eura, no vrsni televizijski novinar može osigurati i plaću od 500 eura. S druge , pak, strane, na lokalnim televizijama, koje ovdje još uvijek niču kao gljive poslije kiše, najčešće je “one man show”,  a novinarski rad “cijeni” se na oko 130 eura! Srećom da je hrana jeftina, a prvorazredne kvalitete. Kolega Goce Trpovski odveo nas je na ručak u Čaršiju, stari grad s druge strane Vardara, u restoran Turist gdje su se gosti gotovo borili za slobodan stol. Ćevapi, punjene pljeskavice, lantežini, domaće kobasice, odresci sa grila, šopska salata, vrsno makedonsko vino, kako reče naša kolegica Sanja, eksplozija okusa. A što su pravi okusi,  pravi  festival prvoklasnih vina s Tikveša, e to smo shvatili u vinariji Stobi, najsuvremenijoj na ovom dijelu Balkana, vrijednoj 28 milijuna eura, inače također vlasništvo Minče Jordanova, gazde Nove Makedonije.  Degustirali smo osam vrhunskih vina, barik i klasik, crnih i bijelih uz neponovljivu predstavu našeg “dežurnog” somelijera koji je o svakom vinu pričao kao o najljepšoj djevojci, i uz njega nam servirao najslasniji obrok. Iskreno, bilo je to uistinu naporno putovanje tijekom kojega smo u samo pet dana prešli oko dvije tisuće kilometara, ali neponovljivo i nezaboravno. Ljudi, hrana, vino, srdačnost, osmjeh, toplina… to je Makedonija i zato je volim. Drugačije, jednostavno nije moguće.

Foto galerija

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI