Neovisni novinarski portal
21.8.2019.
EKOLOGIJA
Zdenko Šimić – Japanci žive u stalnom strahu od radioaktivnosti

Zdenko Šimić – Japanci žive u stalnom strahu od radioaktivnosti

Najnovije vijesti iz Japana, točnije iz oštećene nuklearke Fukushima Daiichi govore o novom akcidentu kojeg je pritiskom na pogrešni gumb skrivio radnik. Unatoč angažmanu velikog broja stručnjaka kvarovi na nuklearki su česti i prijeteći.

Je li nuklearna energija i sve ono što ona sa sobom nosi tabu koji zaslužuje drugačiju percepciju javnosti ili je riječ o velikoj prijetnji kao što misli velika većina stanovnika? Nakon velike katastrofe u Černobilu, u svijetu nuklearne energije više ništa nije isto. Za Japan više ništa nije isto nakon što je njegov jug prije dvije godine pogodio strašan potres koji je došao uz pratnju isto tako strašnog tsunamija. Udar u nuklearnu elektranu Fukushima Daiichi bio je silovit, a od posljedica udara nukleraka se još dugo neće oporaviti. Ne treba stoga  čuditi što je brzo krenuo veliki val protivljenja nuklearnoj energiji i to ne samo u Japanu već i u velikom dijelu ostatka svijeta, a zaredale su i priče o zagađenosti okoliša, posljedicama radioaktivnog zračenja po zdravlje ljudi…

Zanimalo nas je što o ovoj temi misli prof. dr. Zdenko Šimić, bivši predsjednik Hrvatskog nuklearnog društva i aktualni član njegova Upravnog odbora.

Nuklearni akcident u Fukushimi Daiichi imao je za posljedicu taljenje triju reaktora. Tom je prilikom u okoliš ispuštena određena količina radioaktivnosti, odnosno, usporedbe radi, tek desetina količine koja je iscurila iz nuklearke u Černobilu. Od ozračenosti nakon stradavanja Fukushime nitko nije umro, a prema konzervativnom izviješću Međunarodne zdravstvene organizacije, predvidive dugoročne posljedice su toliko male da ih neće biti moguće epidemiološki niti detektirati.

Uz pretrpljenu enormnu materijalnu štetu, najveća posljedica oštećenja japanske nuklearke je višegodišnja raseljenost više tisuća ljudi kao i veliki strah koji se posljedično pojavio kod ljudi. Sigurno je da se radi o velikoj nesreći, ali je isto tako činjenica da radioaktivnost nije ni približno tako strašna kao što se to misli, kazuje za portal TRIS  prof. dr. Zdenko Šimić, redoviti profesor FER-a u Zagrebu.

Prema njegovim riječima, radioaktivnost je, inače obilježila našu civilizaciju nuklearnim bombama i „Hladnim ratom“ tako da su nuklearne slike u percepciji većine ljudi, kataklizmičke. Pitanje je što se može napraviti da se radioaktivnost promatra kao i sve što nas u prirodi okružuje i da drugačije poimamo stvarnu opasnost koja ni po čemu nije tako strašna. Premda su samo radnici za vrijeme prvih dana nesreće mogli dobiti direktno opasne doze, u  brojnim  neodgovornim izvještajima spominjale su se  zdravstvene posljedice koje se samo teorijski (i uz znatno veće doze nego li su primljene) mogu pojaviti tek nakon više godina. Takva medijska manipulacija utjecala je na širenje straha tamo gdje mu mjesta i nije bilo.

Javnost s pravom zanima kakvo je aktualno stanje oštećenih reaktora?

– Sanacija elektrane postupno napreduje i trajat će, vjerovatno desetine godina jer je razgradnja rastaljenih reaktora iznimno težak i zahtjevan posao. Inače, pristup reaktorima još je uvijek moguć samo robotima. Pukotine koje su nastale tijekom akcidenta propuštaju rashladnu vodu i tako nastaju ogromne količine kontaminirane vode. Dvostrukim filteranjem i isparavanjem ta bi se voda trebala procesirati, međutim zbog problema u radu opreme stvaraju se velike akumulacije takve vode. Dio spremnika s kontaminiranom vodom  propušta pa u podzemne vode koje prolaze ispod reaktora dospijeva dio radioaktivnosti što predstavlja problem za život u moru i tlu. Opasnost je, međutim sve manja što se radioaktivnost više razrijeđuje dalje od elektrane i na većim udaljenostima gdje radioaktivnost postaje zanemariva za život u moru . Radioaktivnost se toliko smanjuje da mjerene koncentracije padaju na višestruko manju razinu čak i od one koja se prirodno može naći, npr. u ribama.

Medijsko izvješćivanje o radioaktivnosti, smatra Šimić, izaziva zabrinutost, posebice kada se izvještava o izmjerenoj povećanoj radioaktivnosti kod riba. U izvješćima se, pojašnjava, redovito ne navodi koliku opasnost po ljude i morske organizme predstavlja izmjerena količina radioaktivnosti. Navodi primjer izmjerene aktivnosti cezija 134 i 137 u tuni i to nekoliko mjeseci nakon nesreće. Radioaktivnost je bila čak 40 puta manja od one koja se primi iz prirodno prisutnih izotopa (kalij 40 i polonij 210). Jasno, niti prirodno primljena doza nije na razini koja je opasna po zdravlje. Takvo neprimjerno izvješćivanje za posljedicu  je imalo strah i smanjenu konzumaciju ribe.

Japanci ne vjeruju ni najstrožim kriterijima

Zbog prisutnog straha od radioaktivnosti u Japanu su uvedeni vrlo strogi kriteriji koji su dvostruko stroži od američkih i drugih propisa, međutim  ljudi više ne vjeruju ni tako rigozornim kriterijima. S obzirom na činjenicu da je sanacija iznimno zahtjevan inženjerski posao za kojeg nema praktičnog iskustva, zasigurno će se i dalje javljati brojni problemi u radu. Iako sanacija nije opasna po radnike kao ni po ljude izvan elektrane, lako je predvidjeti, dodaje prof. Šimić, da će se i u daljnjim izvješćivanjima održavati  strah i negativna percepcija spram nuklerane energije. To nipošto neće pomoći ponovnom pokretanju obustavljenih nuklearnih elektrana u Japanu kao ni nastojanjima da se drugdje u svijetu više koristi nuklearna energija.

Nakon zatvaranja nuklearki porasla emisija CO2 u atmosferi

Sve svoje obustavljene nuklearke Japan je zamijenio povećanim korištenjem prirodnog plina i nafte. To, ne samo da poskupljujue energiju, već je i daleko štetnije po okoliš, zdravlje ljudi i klimatske promjene. Čak je i u jednoj Njemačkoj koja je naprednija u energetskoj transformaciji prema obnovljivim izvorima od drugih zemalja, prijevremeno zatvaranje 7 nuklearki rezultiralo povećanim korištenjem ugljena i porastom emisija Co2.

Ralna opasnost prijeti nam od porasta razine mora i pogoršanja klime

Upozorenje iz najnovijeg izviješća Međuvladinog panela za klimatske promjene jasno ukazuje da je potreba za smanjivanjem stakleničkih emisija stvarna i stoga nuklearke kao jedan od najrazvijenijih i najvećih izvora energije koji ne emitira CO2, nikako ne treba zanemarivati. Imaginarni strah od radioaktivnosti treba preusmjeriti na realnu opasnost od, primjerice porasta razine mora i pogoršanja klime, na kraju će stručnjak za nuklearnu energiju prof.dr. Zdenko Šimić.

 


VEZANE VIJESTI