Neovisni novinarski portal
19.11.2019.
PUTOPIS / REPORTAŽE
Songea-glavna trgovačka ulica

Putopis:
“Asante Afrika!” (3. dio):
Tanzanija:
Opstaju samo najjači!

Songea-glavna trgovačka ulica

Nebo nigdje nije tako intezivne plave boje, a noćno nebo zasuto milijunima zvijezda kao što je to slučaj u Tanzaniji na čijem sam jugu boravila tijekom 2012.g.

Songea-glavna trgovačka ulica

Čarolija neba, spektakularni zalazak sunca i dječji osmjeh najljepši su dio Tanzanije i Songeae (središte regije Ruvama), grada u kojem je hrvatska udruga „Kolajna ljubavi“ prije tri godine, na crkvenom zemljištu, podigla sirotište posvetivši ga svetom Anti. Nastanjuje ga siročad čiji su roditelji umrli od side i malarije. Za mog posjeta u sirotištu je bilo 23 djece. Kapacitet je dvostruko veći pa novi i novi stanari stalno dolaze.

Renista, Aneti, Immaculata, Vaileth, Huberth, Happyfania, Justus (vrtićki uzrast), pa Germana, Getcheni, Fredi, Peter, Alex, Rosi, Siphaeli, Adela, Sorana, Samson, Clara, Leviasi (Osnovna škola), sedmaši Cecilia, Raphael i Yohana i najstariji medju njima, Joshua. Tu je i ujak Mozis kako djeca nazivaju čuvara objekta i vjerni pas čuvar zvan Tarzan.

Sirotište

Sirotište

Svakih nekoliko mjeseci u sirotište dolaze volonteri iz  Hrvatske dajući tako djelić sebe siromašnoj djeci kojoj je sudbina okrenula leđa već na samom početklu života oduzimajući im najmilije-roditelje. AIDS u Africi, pa tako i u Tanzaniji, odnosi milijune života što nije čudno ako se znaju razmjeri tamošnjeg siromaštva i uvjeti u kojima se živi. U nekim školama djeca zaražena virusom HIV-a moraju oko ruke nositi crvenu traku kao znak raspoznavanja. U Songei, na sreću, takav običaj ne vlada.  Računa se da je u ovoj zemlji veličine 14 Hrvatski koju nastanjuje preko 44 milijuna stanovnika, virusom HIV-a zaraženo 1,4 milijuna ljudi ili čak 5 posto ukupne populacije. Table sa dobrodošlicom upozoravaju putnike na veliku opasnost koja im prijeti od side pa se preporuča upotreba kondoma.Tanzanija se, inače ubraja među 10 zemalja svijeta koje su najugroženije ovom opakom bolešću.

Brojke koje svjedoče o razmjerima siromaštva i posljedicama zaraznih bolesti-AIDS-a, malarije, tifusa…, su zapanjujuće. Jedno od desetero afričke djece umire prije pete godine života, a životni vijek je dobrano ispod pedesete. Čak 30 posto stanovništva Tanzanije živi ispod granice siromaštva, a tek 9 posto stanovništva ima električnu energiju.

Zahvaljujući brojnim donatorima iz Hrvatske, preko „Kolajne ljubavi“ u Tanzaniji se školuje preko 1500 djece-siročadi kojima se, tako sreća osmjehnula kad su se najmanje nadali. Projekt kumstava ide dalje kao i projekt sirotišta uz kojeg je već sagrađen dječji vrtić.

Dobra i milosrdna djela ovdje imaju posebnu težinu u što sam se uvjerila volontirajući u sirotištu koje je sagrađeno na crkvenom terenu, a crkva je ustupila i jednu oranicu na kojoj djeca uzgajaju kukuruz. Djeca su neizmjerno zahvalna što imaju „krov nad glavom“, osiguranu hranu i školovanje što je za afričke prilike i većinu stanovništva nedosanjani san.

Do tanzanijskog juga koji je ujedno i njezin najsiromašniji dio,  putovala sam malim zrakoplovom indijske kompanije sa 10 sjedala koji je 1000 kilometara udaljenosti od Dar es Salama, prevalio za 2,15 sata. Po povratku smo istu  udaljenost prevalile 14-satnom vožnjom autobusom čiji je vozač postigao rekord u brzini vožnje. Sa tek dva usputna stajanja, jedno od pet, a drugo od 10 minuta, vozili smo se krajolicima od kojih su me neki podsjetili na Hrvatske predjele oko Like i Dalmatinske zagore. Inače, tanzanijske se ceste nazivaju „cestama smrti“ zbog velikog broja prometnih nesreća i stradavanja. Vožnja noću je strogo zabranjena što i ne čudi kada se znaju prilike koje tamo vladaju. Naoružane bande vrebaju svoj plijen u vidu smjelog vozača kojeg će zaskočiti u prvoj zgodnoj prilici. Opasni napadači, kazivali su nam, ne prezaju ni od čega pa ni od ubojstva samo da se domognu novca, tehničkih aparata, hrane, odjeće, obuće…

Songea- glavna trgovačka ulica

Songea- glavna trgovačka ulica

“jebo-jebo”

Dolazak u Songeu nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ovaj grad koji nimalo ne nalikuje onim zapadnjačkim, pulsira od svanuća do zalaska sunca. Sav život odvija se na ulicama na kojima se prodaje sve i svašta, a najviše odjeća i obuća.  Među trgovačkom robom prednjače „jebo-jebo“ (japanke) kojih je na tisuće pari kao i patika koje djeluju iznošeno zbog čestog pranja kako bi se sa njih uklonio crveni pustinjski pijesak. Iz istog razloga trgovci peru i bijele majice i ostalu robu koja se nudi po iznimno niskim cijenama. Posjet tržnici najbolje je zaboraviti zbog miomirisa kojih se dugo nismo mogli osloboditi. Kravlje polutke vise na metalnim kukama, dok se krv  slijeva u odvodni kanal koji je pun ostataka iznutrica, sala i rojeva muha. Mala sitna ribica slična dalmatinskoj papalini prodaje se posložena u piramidna brda na otvorenom, izložena suncu, pijesku i muhama. Neopisivi smrad, očito ne smeta kupcima koji je smatraju poslasticom. Ona malo veća plava riba slična našoj srdeli, prodaje se na komade, a prodavači je svako malo četkaju kako bi sa nje uklonili naslage pijeska koji se nemilice uvlači u sve riblje pore i pod ljuske. Voće i povrće  prodaje se na komade i vrlo je skupo. U nekoliko skromnih trgovina (2×2 metra) može se kupiti keks, napolitanke, sokovi, mlijeko, voda, indijski oraščići i to je sva ponuda hrane. Konzervi i drugih mesnih ili ribljih prerađevina, nema.

Domaće stanovništvo svakodnevno jede „ugali“-bijelo kukuruzno brašno koje se kuha dok se ne zgusne i pretvori u tvrdu i ljepljivu smjesu. Bez soli i ulja za bijelce je „ugali“ gotovo nejestiv, a teško se probavljaju i kuhane banane kao i korjen kasave koji je tvrd i nakon kuhanja. Malo zelenjave-boga i čaina koje su po okusu slične dalmatinskoj mišanciji, nudi se na kućnim štandovima kao i pomidore, crveni luk i paprika. Povrće i voće prodaje se svugdje, najčešće na kućnom pragu.

Slatkiši su pojam za svu tanzanijsku djecu. „Mzungu, pipi“!,najčešći je uzvik kojeg smo ja i kolegica Marija Markić čule boraveći u Songei. Svaki izlazak iz sirotišta mamio je djecu na prašnjave ulice. Dovoljno je bilo da nas jedno dijete primjeti, a eho „Mzungu“ odmah bi  odjekivao cijelim kvartom. Kad nestane bombona i lizalica „palilo“ je i slikavanje. „Pikče“, molili su kako bi na fotografskom ekranu mogli vidjeti svoju sliku.

Tanzanijska djeca svjetlo su i budućnost ove napaćene zemlje. Djeca koja su zbrinuta u sirotištu, kao i ona koju smo upoznali u susjedstvu, iznimno su draga, skromna, vrijedna, pametna, poslušna… Zaigraju se sa najobičnijim čepovima od boca, grančicama drveća, krpicama, sa svime što nađu na otpadu. Lopte-krpenjače prave od najlona, krpe i špaga. U kasnim popodnevnim satima na ulicama se okupljaju sva djeca iz susjedstva, a njihov smjeh i uzvici, za sve nas je bio milozvučni eho. Svađa i tučnjave nije bilo. Malo prije 19 sati svi bi se uputili prema svojim kućama jer točno u 19 sati pada mrak. Sviće u 7 ujutro.

Djeca u sirotištu ustaju jako rano, već oko pet sati, a dan započinju čišćenjem i pranjem. Ona koja imaju hrvatske „kumove“ idu u privatne škole (na engleskom jeziku), a ostala u državne škole u kojima je umjesto školskih torbi i knjiga, obvezni rekvizit motika i kosa jer djeca nakon škole moraju raditi u poljima. U školu i vrtić ide se u uniformama koje moraju biti čiste i uredne, u suprotnom im ne gine šiba ili klečanje na kukuruzu u kutu učionice.

Državne škole podsjećaju na skladišne prostore. Učionice su u mraku zbog komaraca, djeca sjede  na starim drvenim klupama, a ona čiji roditelji ne mogu platiti mjesto na klupi, satima sjede na podu. Roditelji djecu šalju u školu najčešće iz jednog razloga, a on nije stjecanje obrazovanja, već jedan obrok kojeg im, vjerovatno ne bi mogli osigurati kod kuće.

Popis djece koju školuju hrvatski dobročinitelji (kumovi) odveo nas je u Marogoro, u tamošnje sirotište koje egzistira zahvaljujući pomoći iz inozemstva. Dosta tamošnje djece ima hrvatske kumove. Užas kojem smo tamo svjedočili duboko nam se urezao u sjećanje. Spavaonice bez prozora, blagavaonica-učionica i kuhinja kao da su iz nekih davno prohujalih vremena nekog ranog srednjeg vijeka. Najužasniji prozor zatekao nas je u toaletnom bloku koji je, također u potpunom mraku kao i svi ostali prostori sirotišta kojeg održavaju njegovi štićenici koji su zaduženi i za pripremanje hrane, kad je ima, naravno.

„Dobra djela su karike koje tvore lanac (kolajnu) ljubavi!“, napisala je u jednoj od svojih knjiga Majka Terezija. Ne znam zašto sam se ovih stihova sjetila baš dok sam boravila u ovom sirotištu koje, također opstaje zahvaljujući pomoći donatora. Dobri ljudi Hrvatske pomažu u ublažavanju siromaštva i tuge u dječjim očima i na tu činjenicu čovjek ne može, a ne biti ponosan, ma o kako se skromnoj pomoći u odnosu na potrebe, radilo.

Seoski prizori kao da su iskočili iz ranih stoljeća. Slamnati krovovi siromašnih kućeraka sklepanih od blata, idilična su slika koja, ima svoju drugu, tamniju stranu i govori o (ne)razvijenosti i siromaštvu ovog područja. Žene u kućnim dvorištima, na otvorenoj vatri, pripremaju hranu, najčešće ugali i žitarice. Nijedna kuća nema staklo na prozorima, već su ona zabrtvljena debelim daskama kako bi se ukućani obranili od najezde komaraca koji prenose malariju. Iako lijek za malariju košta svega 5 kuna, on nije dostupan svima, posebice nije dostupan seoskim stanovnicima pa se i dan danas umire od ove zarazne bolesti koju posebice teško podnose djeca. Tek odnedavno, od kada je država uz pomoć inozemnih donatora sponzorirala nabavku mreža za prozore, broj umrlih se smanjuje.

Tanzanijski kršćani vezani su uz svoju religiju što pokazuju i nedjeljnim okupljanjima na svečanim misama na kojima se i pjeva i pleše. U crkvu se ide u najboljoj, „svečanoj“ odjeći.

Tanzanija je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta koja uvelike ovisi o urodu poljoprivrednih proizvoda, a urod o padalinama. Tek na manjim plodnim oazama uz jezerca, potoke i rijeke, može se uzgajati povrće i voće, dok su polja kukuruza nešto veća, ali su i ona ovisna o kiši. Industrije u krugu od 1000 kilometara, točnije od Songeae do Dar es Salama, nema. Nama najbliži grad nalazio se na 800 km udaljenosti. Tanzanija je najmanje urbanizirana zemlja Afrike, a gustoća naseljenosti kreće se od 1 do 51 stanovnika po kvadratnom kilometru.

Na sreću, Tanzanija je jedna od političko-sigurnosnih najstabilnijih zemalja Crnog kontinenta. Mir tu i tamo poremete neki od susjeda, a Tanzanija ih ima čak osam- Keniju, Ugandu, Ruandu, Burundi, DR Kongo, Zambiju, Malavi i Mozambik. Službeni jezici su swahilli i engleski, a valuta  tanzanijski šiling kojeg je lako preračunati u kune. Jedna tisuća šilinga iznosi 4 kune. Najkrupnija je novčanica od 10 000 šilinga ili preračunato 40 kuna. Kršćana je u Tanzaniji oko 45 posto, muslimana 37 posto, a ostalo stanovništvo čini 130 etničkih skupina.

Cijene za bjelce su i po nekoliko su puta veće nego za domaće crnačko stanovništvo u što smo se uvjerili na vlastitoj koži. Cjenkanje se podrazumjeva i uspješnije je sa poznavanjem barem nekoliko riječi na swahilliju kojeg uglavnom govori starije stanovništvo.

Vožnja „piki-piki“ (taxi motorima), „dala-dala“ (mini busevima) ili bagagi (trokolicama), izgleda poput ruskog ruleta jer ova prometala ne trpe gužve i kolone pa se njihovi vozači-kileri za prolaz izbore na najmogućijim mjestima, pa čak i na kolnicima. Tanzanijci se pozdravljaju nagugačko i naširoko. Pitaju vas za zdravlje, za djecu, posao…Različito se pozdravljaju mladi, najčešće sa  Mambo i Jambo (odgovara se sa „Poa“), uglađeniji se pozdravljaju sa Šikamo (odgovara se Marahaba), dok će vas stariji pozdraviti sa Salama. Na kurtoazni upit „Habari?“ (kako si?) u pravilu se odgovara Mzuri (dobro), dok će malo tko ili gotovo nitko odgovoriti da je loše- mbaja. Ovu riječ za svog posjeta nisam nijednom čula. Najčešće se  može čuti „Asante sana!“ (Hvala vam lijepa) i ostale zahvalnice koje spadaju u bon-ton kakav se u Hrvatskoj rijetko kada čuje. Često se čuje i riječ „pole-pole“ ili u prijevodu (polako-polako) koja inače, najbolje oslikava životni stil tanzanijskog čovjeka kojemu se nigdje ne žuri. U skladu sa takvim životnim stilom ide i uzrečica „Hakuna matata“ koja je i u Hrvatskoj dovoljno poznata da je ne treba prevoditi.

U Tanzaniji, a tako je i na cijelom Crnom kontinentu, opstaju samo najjači.

 Nastavlja se


VEZANE VIJESTI