Neovisni novinarski portal
21.9.2019.
PUTOPIS / REPORTAŽE
Putopis: Asante Afrika! (2.dio): Kaos Dar es Salaama!

Putopis:
Asante Afrika! (2.dio):
Kaos Dar es Salaama!

Moderna četvrta Dares es Salaama

Let iz Rima do etiopskog grada Adis Abebe trajao je gotovo punih osam sati. Umjesto polusatnog čekanja na nastavak transfera za Dar es Salaam uslijedilo je osmosatno čekanje, a da nas o kašnjenju nitko nitko nije obavijestio.

Službenici su se pokupili sa šaltera, „displeji“ se ugasili pa smo slijedile primjer drugih putnika među kojima smo nas dvije bile jedine „bijele ovce“. Ni novi let nije prošao bez zavrzlama uzrokovanih kašnjenjem „vezanog“ leta iz Kuvajta kojim je doputovala velika skupina Zanzibaraca. Intereveniralo je kabinsko osoblje, potom zaštitari, policija i vojska, a problem smo riješile, nećete vjerovati, ja i kolegica Marija. Jedan je putnik, naime ostao bez svog mjesta u prvom redu druge klase pa je tražio rezervni smještaj u poslovnom razredu za sebe, suprugu i malo djetešce na što oštre korpulentne stjuardese nisu pristajale ni pod razno. Tek kad su progovorile na engleskom shvalite smo u čemu je problem i susretljivo ponudile svoja mjesta. Hura! Konačno smo poletjeli i nakon četverosatnog leta iz Adis Abebe do Tanzanije sletjeli smo, na naše veliko iznenađenje, ne na aerodrom u Dar es Salaamu, već na otok Zanzibar što je našu putnu agoniju samo produbilo. Dobro, pogled na Indijski ocean i na atraktivne otočiće  Zanzibarskog arhipelaga, donekle je umanjio novi putni stres. Još jedno slijetanje, pa nakon petnaest minuta ponovno uzlijetanje. Nakon polusatnog leta ponovo slijetanje.

Napokon smo u Tanzaniji, u Dar es Salaamu, najvećem gradu ove velike države koja je čak 16 puta veća od Hrvatske, a nastanjuje je oko 44 milijuna ljudi. Prije izlaska na afrički zrak valjalo nam je ishoditi vizu. Cjepljenje protiv žute groznice nije obvezno od 2011. godine, ali isto se bojim hoće li tražiti karton. Na sreću, nisu!

U mračnoj podrumskoj prostoriji krcatoj putnika, strpljivo ispunjavamo formulare, stajemo u red držeći svaka po pedeset dolara u ruci za plaćanje ulazne vize, dajemo otiske svih prstiju pojedinačno i skupno, skeniraju nam zjenice oka i napokon, sa vizom u rukama krećemo prema izlazu. Taksist kojeg nam je naručila iz Zagreba naša Ivana Parlov poželio nam je „Karibu“ i prionuo na posao oko utovara naše prtljage. Bože, ponovo naši kuferi! Pomažemo koliko možemo, ali je umor, očito učinio svoje. Teško se saginjemo, a pokušaj da od dna odlijepim torbe teške 23 kilograma, ne uspjeva pa ne uspjeva. U troje nekako ide evo nas na tanzanijskim cestama smrti, kako ih nazivaju tamošnji mediji zbog velikog broja prometnih nesreća i smrtnih slučajeva.

Tanzanijske ceste smrti

Dares, snimila: J.k.

Kaos, užas, prve su riječi koje su mi pale na pamet već nakon pet minuta vožnje širokim prometnicama na kojima su vozači svojom umješnošću formirali trake tamo gdje ih zapravo i nema. Kako se već dobrano smračilo, a rasvjete na glavnoj prometnici nije bilo, utonjen u debeli mrak, Dares nam se učinio nekako avetinjskim.

Tisuće drndavih automobila, kombi-buseva zvanih „dala – dala“, trokolica „bagagija“„ motora „piki-pikija“ i drugih jurilica strelovito promiču mračnim ulicama pokraj kojih ljudi uz svjetlost minijaturnih svjetiljki, nešto prodaju. Ne vidimo šta. Tek svjetlucave oči prodavača signaliziraju da se netko nalazi u mračinu pored puta i da se kreće na korak do smrti.

Krećemo prema četvrti u kojoj se nalazi kuća u kojoj ćemo prenoćiti jer se u Tanzaniji zbog sigurnosti, noću nigdje ne putuje što zorno svjedoči o razmjerima opasnosti koji noću vrebaju na vozače koji se usude njima krenuti dio svojih odredišta. Kuća se, kazuje mi Marija, nalazi u dobroj četvrti Mikocheni-Viktoria kod Shopder plaze, što me umiruje nakon pogleda na prizore stračara pored kojih prolazimo. Kako smo se približavale kvartu u kojem ćemo prenoćiti nestajalo je asfalta, a makadamske ceste izlokane od vododerina, tjerale su nas na poskakivanje u taksiju koji se polako približavao odredištu.Vanjske rasvjete nigdje. Mračina kud god pogledaš.

Škorpija ispod kreveta
popularna "dala-dala"

popularna “dala-dala”

Taxi se zaustavlja ispred visoke ograde na čijem vrhu odmah zapažam nazubljeno staklo i bodljikavu žičanu ogradu. Efikasna zaštita od pljaškaša, nema šta, zaključujem.U jednom trenutku iz tamnog kuta ustaje neka žena i prilazi nam teška koraka. Marija prepoznaje Marcelinu koja nam daje znak rukama da joj ne prilazimo jer ima malariju. Jadna cura, satima je čekala  naš dolazak, a mučila ju je visoka temperatura, povraćanje, proljev. Sažalili smo se na jadnicu i ne dozvoljavamo joj da nam pomaže oko prtljage koju je sada valjalo unijeti u kuću i ne samo unijeti već je uz strme stepenice dovući do sobe za prenoćište. Hvatam lakšu torbu i jedva je uznesem do prve etaže. Marija preuzima na sebe veći teret i tako pet šest puta gore-dolje. Jadna ona, al šta mogu kad sam fizički slabija pa se izvlačim, a ona jača pa preuzima na sebe teži teret. U jednom kutu sobe stoji uski metalni krevet kakav se još može vidjeti u filmovima čija se radnja odvija u bolnicama za vrijeme drugog svjetskog rata. Drugi ležaj je najobičnija spužva na podu. Marija susretljivo ponudi da će ona na pod što objeručke prihvaćam. U jednom trenutku čujem njezin krik. Bože, šta joj se sada dogodilo? Veliki škorpija, barem mislim da se radilo o toj beštiji, upravo je migoljio ispod „mog“ željeznog kreveta. Više ni ne znam što sam uzela u ruku, ali sam bila odlučna dohvatiti se beštije i obračunati se sa njom. Ma, kakvi! Bila je brža. Pomičem krevet da vidim di se sakrila. Nema je pa nema. Ponovo se saginjem, tražim rupe u zidu gdje se mogla uvući, ali joj nema traga. Pomičemo kufere, ali kao da je u zemlju propala. Šta sada, pitamo se. Kako zaspati, a umor samo što nas nije prikovao za krevet. Ta, već sam tri puna dana na putu, a do konačnog odredišta valja nam prevaliti 1000 kilometara. Marija vadi bočicu sa lavandinim uljem pa prska sobu. Miris lavande uskoro nas je omamio, ali tko zna kako naš neželjeni posjetitelj reagira na nju, pitamo se. Možda uživa u mirisu kao i mi. Sjetim se da u torbi imam suhe lavande u ukrasnim vrećicama pa jednu cijelu odlučim posuti po rupama u zidu. Nismo sigurne da je lavanda dovoljna pa vadimo sprejeve protiv komaraca i ostalih gamadi koje smo ponijele i prskamo „sve u šesnaest“. Guši nas, pa valjda će omamiti i našeg gosta, točnije domaćina. Vadim i selotejp iz torbe pa lijepim rupe.

Pogled na torbe u obje izaziva prezir. Još kad se sjetim da ponovo moramo preslagivati stvari, reducirati prtljagu jer u mali zrakoplov kojim ujutro letimo za Songeu možemo unijeti samo dio prtljage. Ostalo će nam Marcelina postali po prvom busu, dogovorile smo se. Kufere važemo „odokativno“ i odlazimo na počinak iako nije ni osam sati navečer. Probudio nas je hodža pozivajući svoje vjernike na prvu jutarnju molitvu. Ne treba govoriti koliko sam se prepala kada je preko zvučnika u pet ujutro odjeknuo njegov glas. Gotovo sam pala iz kreveta od šoka.

Dok čekamo taxi koji će nas prevesti do aerodroma kako bi nastavile put do konačnog odredišta-sirotišta svetog Ante u Songei, pridružuje nam se skupina mladih studentica.Vesele su, komunikativne. Mole nas za zajedničku fotku što rado prihvaćamo. Djeca nas radoznalo promatraju, prilaze nam, dodiruju nas, pitaju za slatkiše. Jutro je tek donekle ublažilo prvi dojam o gradu koji je nedosanjani san mnogih stanovnika Tanzanije.

Glavna prometna „žila kucavica“ uistinu je zapanjujuća zbog vozača koji se vozeći natječu u brzini preskačući preko vododerina na cestama. S obje strane prometnice protežu se duboki odvodni kanali koji su na mjestima puni smeća, ostataka životinjskih iznutrica…

Kako se primičemo središtu grada ulice su sve uređenije kao i zgrade, posebice u gradskoj poslovnoj četvrti. Malo dalje, opet prizori stračara koje bi naša bura osrednje jakosti zavitlala u zrak i odnijela kilometrima daleko. Dva posve različita svijeta smjestila su se tako jedan pored drugog i kao da svojim bitstvom govore o nepravdi, nejednakosti, nepoštenju, zloj kobi…Poželjele smo obići glavnu gradsku ribarnicu, osjetiti oceansko „bilo“ na bancima, međutim odustale smo već ispred vrata osjetivši nesnosni smrad koji je dopirao iz unutrašnjosti peškarije u kojoj se natiskalo na tisuće ljudi.

Mafija!

Vozaču taksija spremno smo izdiktirale rečenicu koju nam je naša Ivana Parlov ispisala na svahiliju kako bi u svakom trenutku znale kazati gdje nas treba odvesti. Dok vadimo kufere iz taksija ispred aerodromske zgrade zaskače nas jedan muškarac vičući: „Mafija“, „Mafija“. Nas se dvije ukočile od straha. Ma kakva mafija? Nismo! Nismo!- vičemo uglas. Muškarac odlazi gestikulirajući nešto rukama. Nije ni zamakao, kad evo dvojice novih. Trče prema nama i viču isto. Kakva mafija? Volonterke smo, govorimo. Za njima evo još jednog. Uzima naše kufere i spominje mafiju. Čovječe, nismo mafija, volonterke smo, ponavljamo sada već odriješito i bjesno. „Mafija“, „Pemba“, zavikao je potom još jedan čovjek. Napokon smo shvatile. Svi su nas pitali da li letimo za otok Mafiju. A, ne. Mi letimo za Songeu, odgovaramo sretne što smo konačno riješile enigmu zvanu-Mafija.

Počinje kiša pa brzo ulazimo u omanju čekaonicu i prijavljujemo se za let. Ovaj puta Boga molimo da let kasni. Počelo je i grmjeti pa nas je malo strah. Kiša postaje sve jača i jača. Vjerujemo kako indijska kompanija s kojom letimo neće riskirati što se brzo ispostavilo točnim. Ne znam da sam ikada radosnije prihvatila činjenicu da ću čekati nego tog puta. Sjedamo u omanji kafe, naručujemo piće i strpljivo čekamo na prestanak kiše. Aerodromski krov prokišnjava pa svako malo pomjeramo sjedalice kako bi izbjegle hladne kišne kapi, a noge podižemo na stolicu kako ne bi stajale u hladnoj kišnici na podu. Nakon gotovo trosatnog čekanja nebo se odjednom raščistilo kao da kiša nikada nije padala. Naočiti pilot je indijac, a korpulentni kopilot afrikanac. Posloženi poput srdelica, krećemo u zračnu avanturu dugu tisuću kilometara. Dok letimo iznad  nepreglednog tanzanijskog buša, pružaju nam se nesvakidašnje lijepi prizori golemih prostranstava u kojima uživamo i glasno komentiramo.

Pista u kukuruzištu

Nakon dvosatnog leta evo nas  iznad Songae. Pa gdje ćemo sletjeti? Gdje je pista, pitale smo se nakon što je pilot počeo ateriranje. Kopilot se odjednom počeo tako glasno smijati i ljuljati na stolici da smo se uplašile da će se aviončić prevrnuti pa smo težinu tijela premještale s jedne na drugu stranu prateći njegovo ljuljanje. Smijao se našoj reakciji na pogled na mini pistu smještenu doslovno između dva reda kukuruza na koju se naš zrakoplov nježno spustio. Ako se avioni na filmu mogu spuštati u prašumama, ledenjacima, u svakojakim uvjetima, zašto naš ne bi mogao u kukuruzištu, razmišljala sam  optimistočki i nadala se najboljem. Nikad ugodnijeg leta, komentirala sam na kraju i poželjela se uslikati sa ljubaznom, susretljivom i zgodnom posadom koja je moj prijdlog objeručke prihvatila stiskajući me oko struka.

Pozivamo taxi i vozaču diktiramo: „Kwa kituo cha yatima“. Nakon dvadesetak minuta vožnje, eto nas u Songei, našem odredištu. Grad, gdje je grad, pitala sam se ne videći nigdje konture grada. Ah, da, ovo je ipak Afrika, odgovaram samoj sebi svjesna kako sam došla u jedan posve drugačiji svijet od onog našeg europskog i bjelačkog. Vozač je na lijevoj strani automobila, vozi se lijevom stranom ulice pa sve mislim kako ćemo se zabiti u drugo vozilo. Vidim kako prema nama juri auto, a tamo gdje čovjek očekuje vozača, nema ga. Ah, da. Tu je, na drugoj strani. Dobro, prvotni šok prolazi pa stižemo do sirotišta, a da pritom nisam uspjela baciti dublji pogled na „grad“ kojim smo prolazili. Ono što smo vidjele iz zraka nimalo nije nalikovalo na grad, a ulice pune crvene  prašine kojima smo prolazile, više su sličile onim seoskima.

Nastavlja se

VEZANE VIJESTI