Neovisni novinarski portal
14.8.2018.
REPORTAŽE
Moje izraelsko putovanje (1.dio): Dar povijesti i usud sadašnjosti

Moje izraelsko putovanje (1.dio):
Dar povijesti i usud sadašnjosti

Izrael

Izrael, konac ljeta 2013. g. SAD se spremaju na još jednu vojnu intervenciju. Ovog puta u Siriji. Zbog upotrebe kemijskog oružja. Navodno je Asadov režim ubojitim kemijskim oružjem išao na vlastiti narod.

Svijet više SAD-u ne vjeruje kao nekad. Rusija se protivi intervenciji. Nema dokaza da je režim upotrijebio kemijsko oružje. Neki tvrde da je to djelo pobunjenika. Kako bilo, u zraku se osjeća napetost od novog potencijalnog ratnog sukoba. Slučaj je htio da baš u to vrijeme posjetim s prijateljima Izrael. Zemlju koja graniči sa Sirijom, svakako, ne osobito prijateljskim susjedom. Unatoč svemu, pa čak i činjenici da smo zbog moguće opasnosti reducirali dio našeg turističkog itinerara, bilo je to neponovljivo iskustvo svetosti i prokletstva jedne zemlje, snažno uronjene u sliku vlastite povijesti koju strasno transponira na nimalo bajkovitu sadašnjost.

Pustinja zelenih plantaža

Sveta, biblijska zemlja očarava i nadahnjuje, koliko koncentracijom spomeničkih otisaka prošlosti, sukobljenih civilizacija i vjera, toliko i nevjerojatnom upornošću i marom naroda koji strpljivo i fascinantno oplemenjuje pustinju zelenim oazama akacija, plantažama datula, banana, naranči, uređenim vinogradima… Navodnjavanje „kap po kap“, ovdašnji je izum. Morska voda reciklira se tri puta. Ni kap ne otiče uludo. Rijeka Jordan, uz more, glavni je izraelski rezervoar vode. U Izraelu je sve moguće, pa i zelena, oplođena pustinja, samo za mir između Židova i Palestinaca koji dijele ovo sveto tlo, nije moguće naći dugoročnu formulu. Putovanje u Izrael fascinantan je doživljaj, nešto kao put u središte zemlje, na nepatvoreni izvor vjere izrasle na muci čovjeka kao kontinuiranoj kušnji koju danas nepomirljivošću perpetuiraju Palestinci i Židovi, dva naroda jedne podijeljene zemlje.

Rat za teritorij nije završen     

Na teritorij današnjeg Izraela židovska plemena prvi put su došla oko 12.stoljeća prije Krista, a spor oko toga kome zapravo pripada taj teritorij aktualan je i živ i danas. Palestinski Arapi tvrde da je njihov jer su stoljećima živjeli ovdje, pa zbog toga tijekom prošlog, 20. stoljeća vodili su četiri velika rata sa Židovima. S puno žrtava, ali bez rješenja. No,mi nismo pošli u Izrael propitkivati povijesne uzroke vječnih ratova za teritorij. Vodila nas je turistička znatiželja i mistika ove bibilijske zemlje, rodnog mjesta triju najvećih monoteističkih religija svijeta-kršćanstva,islama i židovstva. Taj dar povijesti i prokletstvo nemirne sadašnjosti…

Dolazak na aerodrom u Tel Avivu prvi je susret s izraelskom (ratnom) svakodnevicom. Stroge, višestruke kontrole, policajci i policajke, jedva punoljetni, s dugim oružjem, nama besmislena pitanja aerodromskih službenika, sve to ulijeva strah u kosti, neku imaginarnu krivnju što vam se razlijeva nekontrolirano žilama i čini vas sumnjivima. Uzimamo renta-car i krećemo na avanturu zvanu Izrael… Naše je prvo odredište hotelski resort usred pustinje Negev, 300-400 kilometara od Tel Aviva, na jug, na Mrtvo more, u En Boqeq.

Kažu da je u Izraelu 70 posto teritorija – pustinja. Ali, sve više kultivirana, presječena izuzetno kvalitetnim (auto)cestama koje vrlo dobro povezuju sve dijelove ove paradoksalne zemlje.

Nedaleko En Boqeqa nekolicina je kibuca, u zelenim oazama obrađene pustinjske zemlje, ruralne seoske zajednice gdje svi rade za zajedničko, opće dobro. Stižemo kasno navečer pred hotel LOT, okružen zelenim, brižljivo uređenim parkovima, visokim palminim stablima, bazenima, restoranima, manjim trgovačkim centrom. Sto u jedan, rekli bismo našim konzumerističkim jezikom. Iz klimatiziranog peaugeota 301 izlazimo na večernjih 38-39 stupnjeva suhog postinjskog zraka. Šok. Trebat će nam vremana za aklimatizaciju, pomislim. No, ispostavilo se da to nije bio nikakav osobit problem…

U hotelskim sobama dočekala nas je hladna večera dobrodošlice. Obilna, raznolika, ali uzaludna. Putovali smo cijeli dan, promijenili smo dva aviona, prešli iz jedne u drugu vremensku zonu, i sve što nam pada na pamet tek je udobna postelja i san. Sutra nas čeka rano ustajanje i početak dugog putovanja u srce Svete zemlje.

009

Ljekoviti učinak Mrtvog mora

Prije šest ustajemo. Najprije sa znatiželjom ulazimo u vrelo Mrtvo more,čija se temperatura kreće oko 36- 38 stupnjeva,a slanost iznosi nevjerojatnih 30 posto. Na rubovima plaže i okolnim stijenama guste naslage soli koju kupači snažno utrljavaju u kožu iz terapijskih razloga. U ovo vrijeme hotelski gosti su uglavnom stariji, a dolaze uglavnom radi reumatskih tegoba. U listopadu,ovdje sve pršti od razuzdane mladosti koja dolazi, također zbog terapije, ali uglavnom za kožna oboljenja. Upozoreni smo da se ovdje ne može plivati,ne smije zaroniti ili nedajbože protrljati oči rukama koje su već bile u doticaju s morem.

Oni koji imaju na tijelu bilo kakvu ozljedu, makar i ogrebotinu, moraju je prije ulaska u slanu morsku vodu, temeljito zaštititi posebnim sredstvima kako se rane ne bi otvorile i provocirale nepodnošljivu bol.

Lagano plutamo na površini tople vode, to nepoznato, neobično iskustvo tjera nas u razdragani smijeh, pobuđuje radost neočekivanog doživljaja. Ali, nema se vremena, treba dalje. Nakon morskog, slijedi kupanje u ozonskom bazenu koji je dio terapijskog liječenja, a vjerujte, taj liječi i tijelo i dušu… A onda brzo tuširanje, oblačenje, žurni doručak i krećemo na put nestvarnim izraelskim predjelima.

Danas nam je cilj – Yardenit. Navodno, mjesto gdje je Ivan Krstitelj, Isusov rođak, krstio vjernike i propovijedao o dolasku Mesije. Nalazi se, na rijeci Jordan, istočno od Jerihona, na granici je s Jordanom, u vojnoj zoni, pa ovdje hodočasnici i turisti mogu doći samo u određenim danima u tjednu kada je otvoreno. U Izraelu je prava turistička sezona u jesen i proljeće, kada su temperature umjerenije.Ljeti nema previše turista i hodočasnika.

Zaronili smo u mutnu, zelenu vodu rijeke Jordan, bogatu neobičnim ribljim vrstama, fingirajući krštenje. Zanimljivo iskustvo, nekako uzvišeno, neovisno, čini mi se,o tome jeste li vjernik ili ne. Čovjeka ta mistika opčini, ta rajska priroda učini vas podatijim i poniznijim, preplavi vas osjećaj neke nadnaravne stopljenosti s prirodom i njezinom povijesnom određenošću. Obred simbolizira čovjekovo pročišćenje kako bi mogao započeti novi, čisti život. Iz Yardenita vozimo dalje na sjever, uz Galilejsko jezero do grada Tiberias. Smatra se da su prvi židovski gradovi, njih desetak, a Tiberias je jedan od njih, ali najveći, nastali upravo oko Galilejskog jezera, glavnog izraelskog izvora vode koje se napaja iz rijeke Jordan. Jezero je dugo 21 kilometar, obiluje ribom, a leži 212 metara ispod razine zemlje. Prema bibijskim kazivanjima Isus je upravo na obalama ovog, danas iznimno turistički popularnog jezera, izrekao većinu svojih propovijedi, jer su njegovi prvi učenici bili ribari, pa je ovdje povijest ostavila obilate tragove. Na sjevernoj obali jezera, Kafarnaum, stari rimski grad, jedno od središnjih mjesta Isusova učenja u Galileji. Po predanju tu su živjeli Kristovi učenici (Šimun Petar), a turisti danas redovito obilaze fascinantne arheološke iskopine nekadašnjeg naselja. Na ovom se lokalitetu nalaze i ostaci najstarije sinagoge u Izraelu, iz 4. stoljeća. Podno ovog iznimnog povijesnog lokaliteta, pustinjski vjetar dere površinom Galilejskog jezera što osobito privlači surfere i daskaše.

Tabgha – blago siromašnima…

A jugozapadno od Kafarnauma još je jedno biblijsko mjesto: Tabgha gdje se nalazi crkva Isusovog čudesnog umnažanja kruha i riba. U njoj su ostaci bizantske bazilike iz 5. stoljeća. Uz Tabghu se vezuje simbolika Isusova  hranjenja pet tisuća gladnih sljedbenika s pet komada kruha i dvije ribe, i ona biblijska: „Blago siromašnima duhom njihovo je kraljevstvo nebesko“…

Svi su samostani, gotovo sva svetišta u Izraelu, svojevrsni fortifikacijski punktovi. Tako je i sa samostanom Sv. Jurja koji se nalazi usred pustinje, uklesan u visoku klisurinu, kao utočište onih koji su „na glasu svetosti“.

Bio je razaran i od Perzijanaca i od križara, ali nikad napušten. U cjelosti je obnovljen krajem 19. stoljeća. Drže ga pravoslavni svećenici koji i danas čuvaju autentične kršćanske obrede. Do ovog nadnaravnog mjesta koje se doima poput pustinjske fatamorgane, ako ste u kondiciji možete i pješice, a još bolje na magarcima koje vode beduini i od toga žive. Kroz klisuru vodi uski, strmi klanac kojega je moguće najuspješnije savladati prije svega magarećom tvrdoglavošću. Pošteno govoreći, teško je reći za koga je savladavanje puta kroz pustinjski klanac bilo uzbudljivije, za nas, razbarušene turist(kinj)e ili za njih, “tovarnu marvu“… A jahanje magarca do sv. Jurja i natrag stoji 50 šekela. Inače, jedan euro je 4,42 šekela. U Izraelu je, razumije se, dolar preferirana valuta i njime možete plaćati gdje god, a u mnogim su dućanima i cijene, uz šekel, izražene u dolarima. Euro ni približno nije tako dobrodošao…

Jerihon, najstariji grad na svijetu

Vozimo se prema Jerihonu, gradu čestih nemira kojega baš zato turisti zaobilaze. Smatra se najstarijim gradom na svijetu, čak 10 tisuća godina,a smješten je sjeverno od Mrtvog mora. Kako se nalazi na nižoj nadmorskoj visini od Jeruzalema, znatno je topliji. U novozavjetnim kazivanjima Isus je u Jerihonu iscijelio slijepce. Kad je prolazio središnjom ulicom, vraćajući se s quarantane, brda iskušenja (gdje je bio na 40-dnevnoj kušnji i suočavanju s vlastitim strahovima), praćen brojnim sljedbenicima koji su ga pozdravljali, mjesni poreznik Zakej, patuljasta rasta, pozdravio je Isusa sa stabla egipatske smokve na koje se popeo. Dobio je Isusov blagoslov kao jedan od odabranih, kaže priča, svjedočeći da nije potrebno biti visok kako bi se doseglo „carstvo nebesko“. U tom istom dvorištu je danas zaštićeno „Zakejevo stablo“, izdanak onog autentičnog, dvije tisuće godina starog smokvina stabla kojemu hodočaste brojni turisti.

Jerihon je pod palestinskom samoupravom, sam grad ima, kako mi reče ljubazni Samir, menadžer u trgovačkom centru, oko 25 tisuća stanovnika, a s okolnim naseljima oko 45 tisuća.

Samir govori engleski, susretljiv je, srdačan i besumnje trgovački iznimno nadaren. Taj bi vam i zrak prodao. A u Izraelu, doista, i zrak ima cijenu. 

Pustinjski samostan Nebi Musa, najsvetije je mjesto za Palestince i za Muslimane. Kažu da se tu nalazi Mojsijev grob , no to je tek jedna od priča prema kojoj je anđeo Gabrijel pokazao kralju Salomonu gdje je Mojsije pokopan, pa jesagrađena džamija, a u 15. stojeću i hospicij za hodočasnike. Ispred samostana, jedna usamljena, otužna deva, turistička „prostitutka“, bogme već sita svega. Lijeno preživa, posve nezainteresirana za neoriginalno turističko blicanje fotoaparata. Niže, usred nepreglednog pustinjskog krajolika, apokaliptični prizor: uz škrtu lokvicu vode, tko bi ga znao otkud i otkad je tu,  jedna žedna roda otrgla se iz nekog od bezbroj jata što su prošarala nebo nad Izraelom, njihovim glavnim križanjem puteva pri seobi na jug.

(nastavlja se)


 

 

 

 

 

 

 

 

 

          

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI