Neovisni novinarski portal
27.10.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
KOMENTAR: Jedno sjećanje, dvije kolone

KOMENTAR:
Jedno sjećanje, dvije kolone

Stožer za obranu Vukovara neće više razgovarati s premijerom Zoranom Milanovićem o problemu postavljanja dvojezičnih ploča, ali će uoči Dana sjećanja, u povodu obilježavanja tragične obljetnice pada Vukovara u Domovinskom ratu, početi prikupljati potpise diljem Hrvatske za peticiju o raspisivanju referenduma o cijelom setu, za njih spornih, pitanja. A na Dan sjećanja, 18. studenoga, u Vukovaru će izraziti nedobrodošlicu vladinom izaslanstvu s kojim ne žele u istu kolonu sjećanja. Ergo, bit će dvije, odvojene kolone, predlažu stožernici, jer su to, jasna je poruka, dva odvojena, nepomirjiva svijeta. No, je li baš tako…

Vukovar

Naime, iz Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Grada Vukovara, čuju se i drugačiji glasovi. Prema riječima predsjednika Koordinacije Zdravka Komšića, Stožer ne uživa njihovu potporu, oni ne žele dvije kolone sjećanja jer je 18. studenoga dan kada ovoj zemlji treba jedinstvo a ne nove podjele. Stožer je iznenađen i razočaran Koordinacijom, a kako veli glasnogovornik Igor Gavrić, na Dan sjećanja na Vukovar pokazat će se tko je za “vukovarsku Hrvatsku”, a tko nije. Što bi to “vukovarska Hrvatska” imala biti? Hrvatska koja se sjeća  patnje Vukovara i njegovoj se žrtvi klanja, ili Hrvatska razorena i podijeljena kao Vukovar…
Kako bilo, referendumska epidemija nastavlja se “u ime branitelja”, koji ambiciozno pretendiraju krojiti život u Hrvatskoj po svojim, a ne važećim, u Saboru usvojenim zakonima i propisima. Oni uličnim talasanjem i čekićima derogiraju legalno donesene zakone i bukom proglašavaju svoje, i prije negoli su ih ovjerili glasom onih na koje se pozivaju – naroda. Sada će, kažu, učiniti i taj korak, tražit će ustavni referendum kako bi srušili Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Oni silovito jurišaju natrag, e da bi nekima, od kojih su ili instrumentalizirani ili izmanipulirani, prokrčili put naprijed. Do osvajanja vlasti, uz pomoć koje će, vjeruju osigurati svoje stečevine…
Referendum, više nalik anketi, bi trebao utvrditi jesu li građani Hrvatske za veći, 50-postotni cenzus zastupljenosti određene manjine na nekom teritoriju, kao uvjet za konzumiranje manjinskih prava. Morao bi odgovoriti i na pitanje treba li Vukovar biti mjesto posebnog pijeteta. A kao kruna njihovih zahtjeva stoji pitanje jesu li da se onima koji su sudjelovali u oružanoj pobuni i agresiji na Hrvatsku zabrani javno, političko i svako društveno djelovanje u RH. Pa ljudi, zaboga, šta vam je?! Zar ćemo opet u 1991.? Ta kome je do novih ratova i neprijateljstava, do novih rovova i podjela, mržnje i prezira?
Možda bi cenzus manjinske zastupljenosti bilo najprikladnije povećati do – većinske. I samo tamo gdje su manjine, zapravo premoćne većine, osigurati da se primjenjuje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina?! Vukovar i bez referenduma jest nacionalno, općeprihvaćeno mjesto posebnog pijeteta. U srcu svakog dobronamjernog građanina koji zna i pamti kakvu je patnju i tragediju doživio ovaj grad i njegovi ljudi. Konačno, zabrana javnog i političkog djelovanja za one koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, pa dakle implicite i one što su obuhvaćeni Zakonom o aboliciji, golemi je korak natrag koji ruši postojeći zakon i sve što je godinama, mirnom reintegracijom i suživotom građeno. I tko bi zabrane provodio, tko “pobunjenike” otkrivao i lovio? U život hrvatskih građana ovim se zahtjevom  ponovo legitimira diskriminaciju kao, ne samo poželjno, nego obvezno ponašanje.  Nacionalističke trublje opet odjekuju, a to ne vodi dobru. Život je nakon rata krenuo svojim tijekom, taj kotač ne može opet  unatrag …
Em su “stožer”, em šire neprijateljstvo i nepomirljivost, em mašu ultimatumima i prijete, pa htio ili ne, čovjek se pita što doista ti ljudi žele. Svakomu je jasno da ovdje nije riječ tek o ćiriličnom pismu. Da jest, čuli bi ih 2009. ili 2010. kad se o dvojezičnim tablama odlučivalo i kad im se utirao zakonski put. Ovo su odredi za pobunu kojima je cilj mobilizirati mase na domoljublju kako bi se njihova snaga kanalizirala i zlorabila u političke svrhe. Kontra aktualne vlasti koju, očigledno, doživljavaju kao nenarodnu, poput nekih oporbenih “junaka”. Nije nelegitimno kritizirati vlast, napose kad je ona tako slaba i nesposobna kao ova trenutna, ali za to se ne treba oblačiti u braniteljske odore niti pozivati na ugroženo hrvatstvo. Od koga? Zar od manjine, pa makar i srpske? To permanentno održavanje tenzija na pitanjima koja su odavno morala biti apsolvirana, jer to je uvjet da možemo dalje, bolje, uspješnije i u gospodarstvu, i kulturi i sportu, svemu, opasan je posao, čega neki vjerojatno i nisu svjesni. Vojne odore u ormare i za svečane prigode, oružje u oružarnice, nacionalizme u ropotarnice. Dajte da dišemo, ne trebamo branitelje bez razloga…

VEZANE VIJESTI