Neovisni novinarski portal
28.10.2020.
POLITIKA
Anđelko Milardović: Demokracija bez “demosa”

Anđelko Milardović:
Demokracija bez “demosa”

Tek što su nakon poduže ljetne stanke zasjeli u klupe, zastupnicima se nasmiješio (ne)planirani desetodnevni odmor zbog kojeg su čak i svečano obilježavanje državnog praznika – Dana neovisnosti odradili nekoliko dana ranije.

Dok država u cjelini drhti pod nagomilanim teretom dugova, loše  gospodarske slike, velikog broja nezaposlenih, slabog punjenja proračuna, loših prognoza, gomilanja kreditnih zaduženja i inih negativnosti od kojih nam se „diže kosa na glavi“, naši vrli zastupnici bacaju „mozak na pašu“ i bez imalo grižnje savjesti najavljuju svoj povratak za desetak dana.

– S obzirom na aktualnu situaciju u društvu zbog koje bi Sabor trebao gotovo permanentno zasjedati jer je stanje pomalo izvanredno pa bi bilo logično za očekivati da parlament zasjeda u kontinuitetu i rješava nagomilane probleme, na djelu je postdemokracija, kaže za portal TRIS prof. dr. sc. Anđelko Milardović. Saborničko napuštanje parlamenta baca negativno svjetlo i „šaka je u oku“ koje zaslužuje negativne reakcije u javnosti. Kad bi se javnost za to pitalo, zasigurno bi osudili takav njihov čin.

Kakvu su nam poruku svojim odlaskom na desetodnevni odmor poslali saborski zastupnici?

Intezivno se bavim političkom teorijom demokracije i mogu reći da se radi o jednom od momenta post demokratskog ponašanja. Šalju nam poruku kojom govore kako oni imaju stanovitu količinu moći, na izborima su legitimno izabrani i sada nikomu ne odgovaraju i zato ovakvo ponašanje nazivamo postparlamentarizmom. Zastupnik više ne odgovara biračima već nekim drugim interesima, a nije im stalo ni do toga što će građani o njima misliti. Uljuljkani su u taj osjećaj moći koji je kod njih, očito toliko intezivan, a  s druge strane dobro znaju da im se ništa ne može dogoditi.

Kojim je društvima svojstveno ovakvo ponašanje izabranih zastupnika?

Da se takvo što dogodilo u zapadnim konsolidiranim demokratskim društvima  javnost bi zasigurno reagirala i tražila sankcije, a i mediji bi reagirali bitno drugačije od naših. Mi još nemamo konsolidiranu demokraciju koja je kod nas shvaćena kao puka metoda čina izbora, a nakon izbora, izabrani ne polažu račune nikomu već postaju dio društvene oligarhije. Dakle, količina moći s jedne i neodgovornost s druge strane bacaju nas u čisto postdemokratsko stanje jer izabrani zastupnici ne odgovaraju onima koji su iz izabrali već nekim drugim krupnijim interesima. Kad im netko i pokuša stati na put nailazi  na same prepreke koje se jako teško preskaču pa izabrani zastupnici rade i dalje po svome. Njihov „zid moći“ je vrlo snažan.

Činjenica je da se i u drugim zemljama Europe događaju slični „ispadi“, odnosno nismo izuzetak. Ili jesmo?

Na razini Europe, također se javljaju slični istupi samo što je tamo vlast pod velikim povećalo medija i cjelokupne javnosti, odnosno kontrolni mehanizmi su strožiji nego kod nas pa njihovi zastupnici itekako paze što će raditi i kako će se ponašati. Trebat će nam još dosta vremena da dosegnemo taj stupanj. Nama se, zapravo događa da smo mlada demokracija, a već smo upali u postdemokraciju.Duh vremena u kojem živimo, a koji je prožet jednim tipom neodgovornosti, nebrigom za opće dobro, egoizmom i sličnim pojavama, predstavlja obilježje postdemokracije, donosno oligarhijskog sistema. U takvom društvu nema javnih rasprava oko određenih značajnih projekata, bitih odluka… Naprosto je taj diskurs ukinut i nadomješten „zamantavanjem“ ljudi.

Smatrate li da se, primjerice šira javna rasprava trebala provesti o koncesioniranju autocesta?

Dakako. Nije politika ničija privatna stvar, ničije privatno vlasništvo niti vlasništvo nekakvih partikularnih grupa. Neke političke ekipe učinile su upravo to, privatiziraju sve oko sebe pa i državu, ukidaju diskusiju. Takav model nazivamo tehnokratskim modelom, a to je jedan od  „markera“ postdemokracije.

Kuda vodi takvo ponašanje?

To sami Bog zna. O ovom problemu progovaramo kroz Zbornik demokracije i postdemokracije, međutim dosezi su vrlo skromni. Da bi se takav trend barem ublažio nužno je jačati političku participaciju kroz sve oblike, od izbora, preko civilnog društva, referenduma, uključivanja u političke stranke, organizacije, poticanje javnih rasprava…To su jedini mehanizmi neutraliziranja poostdemokratskog stanja. Poznato je da se upravo u generiranim krizama parlamenta pojavljuju zahtjevi za raspisivanje referenduma. Izlaz se, dakle traži u neposrednoj ili direktnoj demokraciji, međutim i nakon toga događa se pokušaj blokiranja odluke građana što, zapravo predstavlja demokraciju bez „demosa“.  Nakon izbora građani postaju teret onima koje su izabrali i kojima  su donijeli vlast.

 



VEZANE VIJESTI